Saturday, April 7, 2018

DA LI JE HAIKU SLOBODNA ILI KOLONIJALNA LITERATURA?




Dimitar Anakiev
DA LI JE HAIKU SLOBODNA ILI KOLONIJALNA LITERATURA?
(Tekst napisan povodom 25 godina Haiku novina)

Kada smo 1993 godina počinjali Haiku novine naša namera je bila da uspostavimo direktan most između srpske/jugoslovenske i japanske kulture. Dvadeset i pet godina kasnije vidimo preovladavajuće prisustvo američkih autora u Haiku novinama i ,u polju teorije, gotovo isključivo onih autora iz drugih zemalja koji su zastupnici američko-japanskog kulturnog stava.

Međutim, otsustvo nacionalno važnih pesnika u današnjoj američkoj haiku poeziji (za razliku od pređašnjih) postavlja pitanje da li današnji njeni protagonisti mogu biti, uprkos raširenosti engleskoj jezika, smatrana uzornim? I dalje, da li su postulati na kojima počiva današnja amarička haiku literatura postulati slobodne ili kolonijalne literature? Da bi smo odgovorili na ovo pitanje moramo prvo znati šta je to slobodna literatura? Odgovor je jednostavan: to je kulturno autonomna literatura koja poštuje pravo na individualnu slobodu izražavanja (poetska licenca) i u procesu kulturne razmene učestvuje na osnovu načela Međunarodnog P.E.N.-a: „sve forme su univerzalne, sve kulture su ravnopravne“. Ova fundamentalna parola, u slučaju haiku znači, da je osnovni oblik haiku poezije u svim zemljama i svim kulturama 5,7,5 a da zahvaljujući poetskoj licenci od individualnog pesničkog stila zavisi koliko i kako će poštovati formu. Kulturna jednakost znači da pesnici u Srbiji ili Švedskoj ili SAD, na primer, ne moraju učiti japansku kulturu da bi pisali haiku, to im garantuje njihova kulturna autonomija. Univerzalnost forme podrazumeva angažovanje lokalne kulture kao osnove za haiku stvaralaštvo u svakoj zemlji ponaosob. To znači da Desanka Maksimović ili Tomas Transtroemer ne moraju znati šta je kigo ili senryu, prosto zato što su to kulturno uslovljeni termini koji nisu univerzalni. Forma je univerzalna, kigo nije, senryu nije. U zemljama koje poštuje pravila koja važe za slobodnu literaturu – u prošlosti su to bili i Srbija i Švedska i SAD – imamo učešće nacionalno važnih pesnika u lokalnoj literaturi. Uzdizanje kulture nad poezijom, nametanje japanske kulture pesnicima, znači oterati značajne pesnike iz haiku. Jasno je da japanska kultura koja se nameće tuđim pesnicima ne može biti prava japanska kultura već je to kolonijalni surogat, koji ima ciljeve drugačije od poetskih. Naravno, mnogi poznati pesnici iskoristili su svoju poetsku licencu zato da bi učili japansku kulturu, jedan od najboljih primera je američki pesnik Alen Ginsberg. Međutim tuđa kultura ne može nikad biti domaći literarni standard, ona je uvek prepuštena pravu izbora.

Kakva je situacija u Americi danas? Očigledna je današnja generacija američkih urednika opredeljena za politiku kolonijalizma u literaturi, a takvo stanje ima tradiciju. To u prvom redu znaći da se ne poštuju pravila Međunarodnog P.E.N. (rezultat političkog unilateralizma), individualna sloboda se prekriva sa politikom liberalizma, univerzalnost forme se negira a elementi japanske kulture, kao što su kigo i senryu, pretvaraju se u etikete i koriste se kao sofisticirana sredstva cenzure. Ceo ovoj sklop kolonijalnih mera stupa zaista na scenu sa Williamom Higginsonom, koga možemo smatrati ocem kolonijalnog pristupa haiku literaturi iako ovaj pristip vidimo od samog početka, još od Harolda Golda Hendersona. Koje su osobine kolonijalne literature? One su jasno vidljive:

1.Negiranje istorijskog razvoja haikua u Japanu i razvoja raznih žanrova haiku.
2.Gajenje kulta Macuo Bašoa i zen budizma kao jedine ideologije haikua.
3.Korištenje japanskih kulturnih etiketa kao sredstva cenzure (kigo, senryu...)
4.Negiranje univerzalnosti forme i posledično razaranje forme.
5.Osporavanje multikulturnosti u haiku i prikriveno vraćanje autoritativnim načelima Takahame Kyoshija.

Haiku je na Balkanu počeo svoj život nezavisno od američke politike i kulture. Dugo godina je naš haiku imao nezavistan kulturni razvoj. Haiku je bio na Balkanu jednako popularan kod naroda i kod poznatih pesnika: Maksimović, Paljetak, Erić, Dimić, Mitrović, Dimitar Stefanov, da pomenem samo neke. Pesnici i urednici sa Balkana danas imaju samo dva moguća puta: zadržati kulturnu autonomiju i nastaviti sa negovanjem haiku kao slobodne literature, ili dobrovoljno prihvatiti kolonijalni jaram. Za prvi put, koji je sigurno teži, znači oslanjati se pretežno na domaće snage. Kao što kaže onaj bosanski vic: „Dođi sebi ako imaš kome“.

No comments: