Wednesday, April 22, 2009

RADIONICA (1) - Poetska misao


Kažu da je Kato Šuson (1905-1993), jedan od četvorice japanskih modernih klasika, umro dok je brojao slogove na prste jedne ruke. Kažu takođe da je nezaboravan prizor videti Japance kako na prste broje slogove haikua.
Ja taj prizor nisam video ( niko predamnom nije pisao haiku u Japanu ) ali sam svedok mnogih sličnih iskustava koji potvrđuju značaj 5,7,5 forme za japanskog pesnika. A poznajem fenomen brojanja slogova i iz svoje prakse. Nebrojeno puta mi se je desilo da parkiram auto i na nepropisnom mestu da bih uspeo da prebrojim slogove pre no što mi pobegne iznenadna poetska misao. I upravo imati POETSKU MISAO je nešto zabranjeno u današnjem međunarodnom haiku tj. haiku na engleskom jeziku. Tamo se zabranjuju svi elementi poetske misli: metafore, personifikacije i sl. a umesto poetskih misli uvodi se mehaničko slaganje slika tzv. jukstapozicija, koja od pesme pravi hladan objekat tj. sliku. Međutim, može li postojati pesništvo bez poetskih misli, onih misli koje izviru iz poetskih osećanja ? Pitanje je naravno retoričko jer pesnik je osoba koja život oplemenjuje svojim poetskim mislima. I zato nam je forma 5,7,5 neophodna jer kanališe svojim umetničkim sredstvima i daje prirodni ritam poetskim mislima. Drugim rečima postavlja se pitanje ulaska u pesmu: da li pesnik ulazi u svoj poetski izraz putem misli i ritma ili pasivnim slaganjem slika. Bez obzira na slikovitost haikua kao poetske forme za japanskog pesnika je jedini mogući ulaz u haiku putem ritma.
Baš kao što je i u tradiciji srpskog pesništva i praksi srpskog pesnika. Poetsku misao ritam izbacuje na papir.
Ritam je najprimitivnija i najednostavnija poluga pesništva, puls - ritam je u osnovi života i prirode ( ritam dana i noći, godišnjih doba ). Ritam je život i baš princip života se ukida imažizmom. Umesto pesnika uronjenog u ritam života iz kojeg pesnik živi i piše, imažizam uvodi poziciju pesnika voajera - objektivnog posmatrača. Takav neživotan položaj pesnika je stran haikuu. U imažizimu je odnos pesnik-pesma odnos subjekta i objekta, a u haiku su pesnik i pesma jedno te isto, znači odnos je: subjekat-subjekat. Sem toga, ritam kao ulazna vrata u pesmu, predstavlja najednostavniji princip pisanja haikua jer svako, pa i dete, ume da na prste izbroji do pet. Oduzimanje principa ritma za stvaranje pesme od jednostavne pesmičice ( hai-ku, znači "šaljiva pesma" a možda bi mi rekli "kao od šale" pesma ) stvara se kompleksna i komplikovana teorija za pisanje haikua koju mogu pisati samo teški eksperti za imažizam koga je utemeljio Ezra Paund, inače lični prijatelj i pobornik Musolinija. Drugim rečima, pesma se uklanja iz naroda, postaje nedostupna onima koji umeju samo na prste da broje, i premešta se u elitu odabranih a sama pesma postaje objekat tj. roba ( koju ocenjuju ne po poetičnosti već po "kvalitetu" ).
Zato većina današnjih anglosaksonskis haikua liči na slike mrtve prirode ( mrtva priroda je izum Zapada, to Istok ne poznaje ) jer je iz njih drakula kapitalizma i materijalizma isisao svu krv, sav život: poetsku misao i ritam.
Srećom, kod nas nije tako: haiku je još uvek široko prisutan u narodu, narod, brojeći na prste, piše haikue svojim poetskim mislima i ritmom - baš kao i u Japanu.
I sad kako izgleda radionica 5,7,5 forme ? U poređenju sa imažističkom radionicom vrlo prsto: potrebno je imati poetsku misao koju je rodio trenutak, svest o tome šta želite reći i brojati na prste par puta dok se ne pronađe pravi oblik. Evo primera mog današnjeg haikua iz prethodnog posta:

Lepota me
zašamuti-sunce se
kupa u reci.


Poetska misao koja se stvorila dok sam vozio sporednim putem od Ljubljane prema Radovljici rodila se iz fascinacije sunčevim bljeskom u valovitoj reci koji me je susreo na jednoj krivini.
Poetska misao je bila: sunce se kupa u reci. Zaustavio sam na prvom prigodnom mestu auto i zapisao ovu poetsku misao u blok, da mi ne pobegne. Ova misao je poetska zbog metafore tj. poetske figure personifikacije: sunce se kao čovek ( devojka ? ) kupa u reci. U toj figuri je magični spoj pesnika i prirode.
Nastavio sam vožnju brojeći na pamet slogove. Ponovo sam stao, prebrojao na prstima prvu verziju izraza i zapisao je:

Dok ja vozim
po brdima-sunce se
kupa u reci.

Razmišljao sam o zapisanoj verziji tokom dalje vožnje i brzo zaključio da je to stranputica. Stranputica zato što sam sa strane, kao puki gledaoc, zapisao spoljašnje činjenice, fakte a fakti su irelevantni za poetsku istinu. Vrlo nepoetičan zapis. Medjutim, ta verzija nije bila potpuno nekorisna jer sam pomoću nje došao do strukture. Shvatio sam da je drugi deo pesme tačan, imao sam znači pesmu u sledećem obiku:

XXXXX
XXXX - sunce se
kupa u reci.

Imao sam dakle svoju poetsku misao i definisanu strukturu pesme tj. našao sam mesto za poetsku misao u pesmi. Trebao mi je prvi deo pesme. Da bi ga našao morao sam promeniti mesto objektivnog posmatrača za mesto subjekta događaja tj. dočepati se unutrašnje pozicije gledanja. Da bih došao do nje pitao sam se šta u stvari želim reći ? Šta je tema ove pesme ?
I odgovorio: želim preneti svoju fascinaciju lepotom sunčevog sjaja u reci. Setio sam se da me sjaj za trenutak zaslepio i zaključio da mi to "zaslepljenje" treba za prvi deo pesme. Opet sam stao i prebrojao na prstima par mogućnosti dok se nije pojavilo "zašamuti". I to je bilo sve.
Zapisavši pesmu u konačnom obliku primetio sam da u sebi ima nekakvog neizrečenog erotizma. To je bila prava tema ove pesme, moj motiv da je zapišem. Otkrio sam u sebi erotsku fascnaciju prirodom preko sjaja u reci. Naravno, već pri zapisu prve misli video sam da je u njoj kigo kupanje - letnja tema.


No comments: