Saturday, July 19, 2008

ŠTIKLA-KORAK IZA IMPESIJE /Haiku radionica (11)


Čitajući odličnu knjigu haikua Dragana J. Ristića: Čas čudoredja ( Apostrof, Beograd, 2004 ) nailazim na haiku koji pored mnogih drugih odličnih haikua ovog vrsnog haijina i urednika Haiku novina ( Novina koje u srpskom haikuu imaju ulogu kakvu je u Japanu dvadestih godina prošlog veka imao Šikijev časopis Hototogisu ( 'Kukavica' ) privlači pažnju izuzetnom impresijom ( Dragan je verovatno najbolji slikar svojeg okruženja medju srpskim haiku pesnicima ). To je haiku:

topi se asfalt-
u skoro praznoj ulici
red za sladoled.

Ovaj haiku je višestruko interesantan, u prvom redu zato što pesnik formuliše dve originalne kigo fraze, koje nisu puki šabloni: topi se asfalt i red za sladoled. Obe su oznaka za leto i jedan od problema ove skice je što pesma ima dva kigoa, dve fraze, koje govore isto: leto je. Izgleda da je pesnik malo požurio sa dopisivanjem prvog stiha, verovatno ne prepoznavši da sadržina slike već poseduje kigo. Pesma sa dva kigoa, kao gore, zato ne može biti ništa više od obične impresije u kojoj se leto vezuje opet za leto. Nedostaje stih u kome bi pesnik uneo sebe, svoje misli i osećanja. Jednom rečju: priroda se duplira a humani sadržaj nedostaje. Medjutim, haiku je poznat po tome što povezuje čoveka sa prirodom. Ono što nedostaje pesnikovom postupku je da skicu koja ga privukla stavi u džep, za neko vreme odloži i zatim kopa po sebi, sa impresijom u džepu, zašto je ta impresija njemu lično važna: podseća li ga na mladost ? Ili na dobrog druga ili dragu ? Ili hoće da kaže da je ove godine previše stranih turista u Nišu ? Ili želi da ispriča priču o dečijoj fascinaciji sladoledom itd. Takva i slična pitanja morali bi autoru rojiti po glavi i srcu sa slikom reda za sladoled u polupraznoj ulici u svom notezu. U toj tački se pokazuje jedna od glavnih slabosti domaćeg haikua: pesnici se prebrzo zadovolje pukim skiciranjem. Malo je onih koji želi da TRAGAJU za IZVOROM svojih osećanja, da se posvećuju osvetljavanju skrivenih kutova pesničke duše, i napraviti korak dalje od impresije - korak ka sebi. Već sam pisao u ovom blogu da se traganje za svojim osećanjima, njihovom porukom i značenjem reči smatra osnovnim pesničkim poslom. Pored preciznog formulisanja. I kad pomenuh precizno formulisanje, primećujem i izvesne formalne nedostatke u gornjoj pesmi: drugi stih ima višak jednog sloga ( opet višak ) a brzo pada u oči i pomalo aljkava formulacija "skoro prazna" - pitanje je da li atribut "skoro" nešto pomaže slici. Skoro da pomaže a možda i odmaže. Pitanje je koliko reči, sinonima i fraza je pesnik isprobao da zapiše drugi stih. Utisak je da ne mnogo, ako je uopšte šta probao. Pa eto, u slavu pesničke igre ( kojom naši pesnici ne vole da se igraju ) i više u didaktičke svrhe nego stvarno, nudim par opcija ove pesme:

Podmladjuje me
u praznom sokačetu
red za sladoled

ili malo slobodnije i životnije:

Podmladi me baš:
u mrtvom sokačetu
red za sladoled.

ili nešto drugo:

Tebe se setih:
u praznom sokačetu
red za sladoled.

Ili opet nešto treće:

Bombardovanje.
U praznom sokačetu
red za sladoled.

ili nešto četvrto, peto, šesto...

Naravno, ovo variranje, igranje i igruckanje, dok nešto u stomaku ne kaže: to je to, to te je privuklo, našao si zašto je ta slika važna za tebe, povezao si je sa svojim unutrašnjim dogadjanjem - variranje i igra mogu potrajati, a neki put, ako se ne nadje odmah smisao može se odložiti skica za neko vreme i ponovo joj se vratiti. Dakle, umetnost pisanje haikua je ozbiljna pesnička laboratorija i alhemija, a ne samo trčkaranje po prirodi radi sakupljanja i kolekcioniranja utisaka iz prirode. To je Put 17 slogova.
I još jedan Draganov haiku iz te zbirke, koji je jedan od najboljih srbskih haikua uopšte:

noćna tišina-
na vest o novom ratu
osetih da starim

Ono što nedostaje ranije pomenutom haikuu o sladoledu: pronadjen i zabeležen pesnički osećaj, ovde je taj humani trenutak dirljiv i dubok. Veza rata i starenja fascinira. Ali i ovaj haiku može biti bolji, i ovde se opaža nedostatak pesničke igre i truda: pesmi nedostaje kigo tj. veza sa prirodom, ona koja će da istakne i produbi pesnička osećanja. U prošloj pesmi su bila dva kigoa, višak. a ovde ni jedan, manjak. Fraza noćna tišina ima uticaj na pesmu, produbljuje je ali ne toliko koliko bi mogla, jer nije kigo, ne označava godišnje doba. Za malom doradom mogla bi se stvoriti pravi kigo. Koji kigo najviše ističe sadržinu pesme ? To je stvar opet pesničkog traganja. Možda je to: zimska tišina ? Ili duga zimska noć ili nešto treće ili četvrto - stvar je autorske procene. I ovde je broj slogova nepravilan, sa viškom sloga u zadnjem stihu, što možda ima pesničko opravdanje a možda je puki rezultat nebrige i netraganja za pravim izrazom.
Medjutim, zaboravili smo na odbačenu kigo frazu iz pesme o sladoledu: topi se asfalt. Nju će Dragan verujem upotrebiti u nekoj novoj pesmi, a ja ovde dopisujem jedan svoj opet didaktički haiku ( na temu Dragonove kigo fraze ):

Ispod štikala
robusne crnokose -
topi se asfalt.


PS. Ko zna, možda ovaj haiku nije samo didaktički ?

No comments: